E, MOJE ROĐE JAKO STE ZASTRANILI

30.12.2013., ponedjeljak

KAKO STVARI DANAS FUNKCIONIRAJU NA BILOGORI? (3. DIO)

Branko Stojković

U mom razgovoru sa Jankom Družinom (rođ. 1929.) on mi je rekao kako u selo Lasovac je doselilo 12 mađarskih obitelji, među kojima je i njihova obitelj. Na moj upit što je bilo s kolegicom od moje majke Drine Pezer, koja je išla zajedno pješice s njom u Bjelovar, Janko kaže: da ona nije više živa. Ali da bila je udata za Ivu Špoljarića, za kojeg ne zna da li je živ ili mrtav. Između ostaloga za Maricu Šimunić, kolegicu od moje mame kaže da je imala sina, da su živjeli kod doma u blizini mrtvačnice. Da kod njih su dolazili Romi piti alkohol i da sin je poslije umro. 

Janko priča kako njegov otac za vrijeme Drugoga svjetskog rata je pobjegao u šumu – on kaže: “Mi smo bili partizani”, “htio sam reći domobrani”. Plašili su nas i tako nam govorili: “Doći će po tebe 13 Bataljon”. Danas u Lasovcu još uvijek žive neke obitelji iz Hercegovine; Maras, Begić, Mikulić, Bašić. Palas… Iz Hercegovine živi u Babincu, Đurinovac, to je kod Velike Pisanice. Ivan Mikulić isto je doseljenik iz BiH-a. Koloniste iz Hercegovine je tu naselio dr. Ante Pavelić za vrijeme NDH-a i ustaša. 

Ja i Janko se nismo poznavali, kao što sam već rekao, nego da putem moga istraživanja upoznali smo se putem telefona. Jer ja sam nazvao nekoliko starosjedilaca, tj. obitelji u selu Lasovac, raspitivajući se, je li im poznato ime i prezime Drina Pezer? Zvao sam i obitelj Blagoja Locana (rođ.1934.), čija supruga mi je rekla – da njezin suprug sigurno nema nikakve informacije o mojoj mami. 

U mome razgovoru s Jankom Družinom u kojemu je cijelo vrijeme bila nazočna i njegova kćer Ilonka Siladić (1955), došao sam do saznanja da mi smo neki daljnji rod. I da smo davno bili jednom prilikom u istim svatovima u Hotelu Central u Bjelovaru. Janko i njegova supruga (pokojna) bili su vjenčani kumovi Antunu Tudiću – Toniju, i mojoj sestrični Ani Vusić.

U naš razgovor se je umiješala gđca. Ilonka, koja je rekla da “Toni” je ostao mlad bez roditelja i da je potekao iz siromašne obitelji… Da su ga oni othranili i iz-školovali za glumca. Janko i kći su rukom pokazali na kuću veliku preko puta ulice – govoreći da je tu bila Tonijeva stara kuća, a sad da žive tu neki drugi ljudi koji su kupili taj prostor. 

Ilonka je iz ladice izvadila tri velike fotografije (crno-bijele) i pokazala mi Antuna i Anu s vjenčanja. Od Jankove kćeri tražio sam da mi posudi fotografije da ih presnimim, odnosno umnožim jer nemam ni jednu uspomenu od svoje sestrične Ane Vusić – Tudić, ona nije to dozvolila. Shvatio sam da pred sobom imam opaku neku ženu, koju bi slobodno mogao nazvati “zmijom”. Očito joj nije bilo drago što sam ja sve istraživao. A ni djed Janko nije u našem razgovoru bio iskren… Imam osjećaj da puno toga je sakrivao i nije želio reći… Ilonkin muž je umro 2009., na dvorištu kuće, od infarta, koju smo posjetili ja i moj sin Mateo Stojković – Mičuda. 

Slike sam tražio da se umnožim iz razloga što nemam nikakvih fotografija i uspomena, jer fotografije koje sam imao od majke, oca, obitelji i familije iz svoje mladosti i djetinjstva izgorjele su 29. rujna 1991., kad je za vrijeme rata, JNA zapalila i razrušila s tenkovima našu kuću u Bjelovaru, preko puta vojarne u ulici Matije Gupca 39. Nitko od naše obitelji nam nije izrazio žaljenje niti bilo kako pomogao, odnosno nije nas nitko ništa pitao ili posjetio… Čudna je to bila rodbinska bešćutnost. 

Poslije razgovora sa Jankom nazvao sam telefonom u Lasovac i rekao djedu Janku da ja imam više prava na te fotografije nego oni. Dana 26. prosinca 2013., u četvrtak došao sam u Lasovac oko 09,00 sati,. Jankova dvorišna velika vrata bila su otvorena. Ušao sam sa svojim autom u dvorište, te sam izašao i došao do ulaza kuće – pozvonio sam – nitko nije otvarao vrata iako je prije toga Jankova kćer Ilonka pogledala kroz prozor. 

Otišao sam na mjesno groblje (katoličko i pravoslavno) u Lasovcu i na njima pregledao natpise imena i prezimena umrlih ljudi. Te utvrdio sam da
na katoličkom groblju ima 30-tak zakopanih Tudića. S auto sam prošao kraj kuće Janka Družina, te primjetio sam da ulazna velika i mala vrata od dvorišta bila su zatvorena. 

Ono što je zanimljivo moja sestrična Ana Vusić – Tudić, od kako se je udala i odselila u Zagreb, nikada nije pitala za mene i moju obitelj. Nismo se nikada mi poslije vidjeli… Ona ima troje djece – kamoli da sam vidio tu njenu djecu. Sramota! Dok je moja majka Drina Pezer – Stojković, bila živa – i dok smo mi živjeli na Trgu Stjepana Radića broj 40, svi Vusići su dolazili iz Novoseljana svake godine kod nas na “kolinje” i nažderavati se, iako su oni bili od nas puno imućniji… Nikada nisu nas pozvali na jedan ručak k sebi. 

Jednom prilikom mislim da je to bilo 2007. godine, kad bio sam nezavisni kandidat na izborima, došao sam na HRT-e, iskoristiti svoj bonus za predstavljanje kandidature, urednica radio televizije me je pitala: “Vi ste iz Bjelovara?” Ja sam rekao da, na što je ona rekla; da ima tu kumu u Zagrebu, koja je iz Bjelovara. 

Ona rekla je da se ta kuma zove Ana Vusić – Tudić. Ja sam joj rekao da mi je to sestrična. U našem vrlo kratkom razgovoru nisam ništa ružno rekao protiv svoje sestrične. Da bi potom za tjedan ponovo došao opet na snimanje emisije na HRT-e, gdje mi je ista novinarka i urednica rekla – da je moja sestrična rekla sve najružnije o meni. 

Prije nekih od prilike dvije godine ja sam bio u Zagrebu na desničarskom prosvjedu na Trgu bana Jelačića i prolazu na tržnicu Dolac, kada mi je pristupio jedan čovjek – jer čuo je da sam iz Bjelovara. Pitao me je; da li ja poznajem u Bjelovaru obitelj Vusić? Ja sam rekao da mi je tetak Antun Vusić i da njegova kći Ana, odnosno moja sestrična živi tu u Zagrebu. Taj čovjek m se je predstavio kao Ivan Vusić, bratić od mog tetka. Rekao mi je: eto nisam ni znao da smo mi rod. Ana je živjela šest godina tu u Zagrebu, s nekim direktorom firme “srbijančinom” a majka znam Šimica da joj je iz ustaške obitelji. Za Antuna Tudića – Tonija je rekao da je bio u zatvoru 4-5 godina, jer je pronevjerio novac,.., da ga je zakockao i zapio…

Rekao sam tom svom nepoznatom rođaku, koji mi se nikada više nije poslije javio, da je naš rođak i Josip Vusić, saborski zastupnik HDZ–a, koji je tvrd kao “bik”, jer nije ga briga za ništa,.., pa čak ni za nas rodbinu… Kazao sam da svi Vusići bili su partizani i komunisti… 

NAPOMENA: Slijedi dalje nastavak istinite priče u: KAKO STVARI DANAS FUNKCIONIRAJU NA BILOGORI? (4. DIO)

———————————————–
HRVATSKI POKRET “ŠTIT”
BRANKO STOJKOVIĆ
————————————–
Adresa: Đurđevačka cesta 159
Bjelovar / 31.12.2013. (Utorak) 
HRVATSKA / CROATIA
Kućni telefon: 00 385 433 520
Mobitel: 00 385 (0)95 814 82 90,
Žiro-račun: 2340009-1100203086
Privredna banka Zagreb
——————————————–
http://crostojkovic1958.blorg.hr
http://crostojkovic.blog.rs
——————————————–
brankostojkovic152@yahoo.com
URED: Masarykova 8
http://istinazanarod.blog.hr 
http://hr.netlog.com/stojkovicbranko
Članaka; 1855.
Uredništvo: ŠTIT BJELOVAR
———————————————-
https://stojkovic1958.wordpress.com
http://stitonosa1958.blogger.ba
———————————————

O crostojkovic1958

U Bjelovaru, 10.02.2012. godine Hrvatski pokret ŠTIT BRANKO STOJKOVIĆ http://crostojkovic1958.blog.hr 095/814-82-90 brankostojkovic152@yahoo.com C r o a t i a
Ovaj unos je objavljen u Uncategorized. Zabilježite trajni link.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s